Kako se vrijeme promijenilo dolaskom ljeta, tako su se i u našoj obitelji događaju neke promjene. Zatvaramo poglavlja u životima naše djece i pičimo dalje. Pa, idemo redom. Početkom mjeseca ispisala sam Hrvoja iz vrtića jer na jesen kreće u školu i s melankolijom sam gledala u tu ispisnicu. Hrvojeve vrtićke godine bile su nam svima predivne i bezbrižne, on je bio sretan uz super tete, a i mi s njime. Kao i svaki roditelj, po djeci vidim kako nam godine lete i ne mogu vjerovati da je naš bebač već sedmogodišnjak i da ga samo još mjesec i pol dijeli od polaska u školu. Isto tako, upisali smo blizanke u vrtić pa i to s nestrpljenjem očekujemo - kako će se prilagoditi, hoće li biti nesretne više nego što je uobičajeno, kakve će biti s drugom djecom, jedna prema drugoj i s tetama...
I dok nas gore navedene stvari tek očekuju, doma se već događaju konkretne promjene. Najprije, moram reći da su tvinsice prave male ovisnice. Dok Hrvoje nije imao dugo dudu, niti ikakav 'prijelazni objekt' poput dekice ili igračke koju bi non-stop nanašao posvuda, naše curke nisu išle daleko od kuće ako nisu potpuno opremljene. To znači da se, osim na kratke relacije poput parkića ili trgovine, nikuda ne ide bez dude i deke, a često šlepaju i kakvog plišanca ili drugu igračku. Koliko god smo se trudili da i dudu i deku imaju samo za spavanje, jednostavno su te dvije stvari postale utjeha za sve: padne i udari se - 'oćem dekududuuuuuu', nešto joj ne dopustim - 'oćem dekududuuuuuu', pojela je sve jagode i više nema - 'oćem dekududuuuuu'. Dakle, 'dekaduda' posvuda, stalno i za sve. I još bi se deke ponekad i riješile jer im trebaju obje ručice za igru, ali duda je bila non stop u ustima. Tako su dude i deke, dok smo prije par tjedana bili za vikend na moru, bile na plaži, u šetnji, u dvorištu, u pijesku i na terasama restorana. Skoro da su i u moru bile. I onda kad smo došli doma, rečeno im je da su dude ostale na moru jer tamo trebaju jednoj bebici. Tu prvu večer činilo se da kuže priču, a onda sam čula Evu da tješi seku u kinderbetu: 'Pavaj keka, nema dude, bude mama dugu kupija'. Priča koju sam im prodala očito je šuplja i nerazumljiva. A mislila sam da sam jako pametna. Sirotice misle da bu mama kupila drugu dudu, a ta okrutna žena više nikad neće vratiti najdragocjenije. I nisam. Prošla su dva, skoro tri tjedna i jedva da se i sjete. Ali deka je još tu. Nek bude za sad.
Sljedeće dvije stvari su spavanje u pravom, velikom krevetu i tuta. Po novom, seke spavaju u dječjoj sobi. Mislila sam da će i to teško ići jer dvogodišnjaci nisu baš poznati po tome da lako prihvaćaju promjenu rutine, ali kad smo prije par dana uredili i posložili sobu do kraja i kupili krevete, spontano su odabrale svaka svoj i ne žele niti čuti za spavanje u kinderbetima u našoj sobi. I to super funkcionira, naravno, uz standardni folklor svake večeri - pomazi kosu, ruku i nogu, daj pusu u trbuščić (da, i ja se pitam kako smo do toga došli), čelo, nos i obraz, pa puse za laku noć barem 300 puta svakoj i na kraju, kad misliš da je gotovo, izađeš iz sobe i zavališ se na kauč, NARAVNO da žele vode pa još jednom sve iz početka. Uglavnom, jučer je Luka rastavio i maknuo kinderbete i imamo opet svoju sobu, jupiiiiiiiiiiiiiiiii! Ali moram napraviti i mali šmrc jer rastu seke jako brzo, pa-pa kinderbeti...
Što se tute tiče, tu vam nemam baš kaj puno za reći, niti se pohvaliti, ali i to je novina koju pokušavamo uvesti. Ovdje bih rekla da gospodične zapravo ne osjećaju promjenu jer, dok mi trčimo uokolo s kahlicama, nutkamo ih da sjednu, objašnjavamo i pokušavamo, njima to i nije neka fora. Trudimo se svi da na tom području napredujemo, ali ne ide nam, nikad se nećemo riješiti tih pelena, imat će ih do srednje škole, a ja bum i dalje hitala lovu na pampersice... Savjet?
I dok nas gore navedene stvari tek očekuju, doma se već događaju konkretne promjene. Najprije, moram reći da su tvinsice prave male ovisnice. Dok Hrvoje nije imao dugo dudu, niti ikakav 'prijelazni objekt' poput dekice ili igračke koju bi non-stop nanašao posvuda, naše curke nisu išle daleko od kuće ako nisu potpuno opremljene. To znači da se, osim na kratke relacije poput parkića ili trgovine, nikuda ne ide bez dude i deke, a često šlepaju i kakvog plišanca ili drugu igračku. Koliko god smo se trudili da i dudu i deku imaju samo za spavanje, jednostavno su te dvije stvari postale utjeha za sve: padne i udari se - 'oćem dekududuuuuuu', nešto joj ne dopustim - 'oćem dekududuuuuuu', pojela je sve jagode i više nema - 'oćem dekududuuuuu'. Dakle, 'dekaduda' posvuda, stalno i za sve. I još bi se deke ponekad i riješile jer im trebaju obje ručice za igru, ali duda je bila non stop u ustima. Tako su dude i deke, dok smo prije par tjedana bili za vikend na moru, bile na plaži, u šetnji, u dvorištu, u pijesku i na terasama restorana. Skoro da su i u moru bile. I onda kad smo došli doma, rečeno im je da su dude ostale na moru jer tamo trebaju jednoj bebici. Tu prvu večer činilo se da kuže priču, a onda sam čula Evu da tješi seku u kinderbetu: 'Pavaj keka, nema dude, bude mama dugu kupija'. Priča koju sam im prodala očito je šuplja i nerazumljiva. A mislila sam da sam jako pametna. Sirotice misle da bu mama kupila drugu dudu, a ta okrutna žena više nikad neće vratiti najdragocjenije. I nisam. Prošla su dva, skoro tri tjedna i jedva da se i sjete. Ali deka je još tu. Nek bude za sad.
Sljedeće dvije stvari su spavanje u pravom, velikom krevetu i tuta. Po novom, seke spavaju u dječjoj sobi. Mislila sam da će i to teško ići jer dvogodišnjaci nisu baš poznati po tome da lako prihvaćaju promjenu rutine, ali kad smo prije par dana uredili i posložili sobu do kraja i kupili krevete, spontano su odabrale svaka svoj i ne žele niti čuti za spavanje u kinderbetima u našoj sobi. I to super funkcionira, naravno, uz standardni folklor svake večeri - pomazi kosu, ruku i nogu, daj pusu u trbuščić (da, i ja se pitam kako smo do toga došli), čelo, nos i obraz, pa puse za laku noć barem 300 puta svakoj i na kraju, kad misliš da je gotovo, izađeš iz sobe i zavališ se na kauč, NARAVNO da žele vode pa još jednom sve iz početka. Uglavnom, jučer je Luka rastavio i maknuo kinderbete i imamo opet svoju sobu, jupiiiiiiiiiiiiiiiii! Ali moram napraviti i mali šmrc jer rastu seke jako brzo, pa-pa kinderbeti...
Što se tute tiče, tu vam nemam baš kaj puno za reći, niti se pohvaliti, ali i to je novina koju pokušavamo uvesti. Ovdje bih rekla da gospodične zapravo ne osjećaju promjenu jer, dok mi trčimo uokolo s kahlicama, nutkamo ih da sjednu, objašnjavamo i pokušavamo, njima to i nije neka fora. Trudimo se svi da na tom području napredujemo, ali ne ide nam, nikad se nećemo riješiti tih pelena, imat će ih do srednje škole, a ja bum i dalje hitala lovu na pampersice... Savjet?
Toliko o malim promjenama kod nas.
Nadam se da ćete uživati u vikendu.
Pozdrav svima!
Nadam se da ćete uživati u vikendu.
Pozdrav svima!
RSS Feed
