Molim?!? Nema šanse. U zadnje vrijeme svako toliko naletim na fotke Sarah Harris, modne urednice britanskog Voguea i tekstove poput ''Embracing your gray hair'' i slično. Koliko god mi je ova žena lijepa, ja sebe jednostavno ne mogu zamisliti sa sijedom kosom. Znate onaj osjećaj kad nekamo idete, putem sretnete nekoliko poznanika s kojima ugodno pročavrljate, a onda stignete na odredište i u ogledalu snimite šmrkalj na svom nosu ili golemi krmelj u oku i pitate se tko je to sve vidio i što misli o vama i bude vam, onak, neugodno. E, tako se ja osjećam kad izlažem svoj izrast ljudima, onih dana prije farbanja, kad sijede provire. Odvijek sam pomalo opsesirala oko svoje kose. Uvijek mi se činilo da je ima previše, nije niti ravna niti valovita pa mi nikad nije bila dovoljno ravna ili valovita. Osim toga, priroda mi je poklonila lijepi bijeli flek posred glave, komad kože bez pigmenata iz koje raste isto tako lijepa bijela kosa bez pigmenata. Taj pramen sam uvijek mrzila, posebno u osnovnoj školi, zbog komentara poput ''kaj si namrljala sladoled po glavi?'' ili ''jel te to ptica pokakala?''. Ovaj zadnji komentar mi se lijepo urezao, tako da mi taj pramen i danas, čim izviri ispod farbe, izgleda ko ptičji drek na glavi. Jedva sam čekala da postanem dovoljno 'velika' da si to čudo mogu prefarbati, a od kad su se pojavile prve sijede, nema šanse da ih pokazujem svijetu. |
Naravno, ima žena koje svoje sijede nose lijepo i elegantno i ne opterećuju se time. Ja, nažalost, nisam jedna od njih.
Kakvo je vaše mišljenje? Je li vas uzrujala prva sijeda ili vas baš briga? Nosite li svoje prirodne bijele pramenčiće s ponosom, razmišljate li uopće o tome ili ih skrivate bojom? Voljela bih čuti...