Prečesto čujem tu rečenicu. Bilo da se radi o nebitnim, svakodnevnim stvarima, gdje sam, priznajem, i sama sklona izvaliti istu, bojim se da izjava opisuje stanje duha naše nacije. U se, na se i poda se, rekli bismo. Opća apatija, gdje je nebitno sve što se događa oko nas, ukoliko nas izravno ne uključuje.
Nedavno me sablaznio, rastužio i razbjesnio članak u novinama o djevojčici od dvije i pol godine, žrtvi seksualnog zlostavljanja svoga očuha, a za čiju se majku jednako tako tvrdi da je zlostavljačica. Uz to što ta dva monstruma imaju djecu, ono što me još dodatno uzrujalo jest apsolutno apatična okolina. Tako 'išokirani' susjed kaže da ne može vjerovati da bi njih dvoje bilo u stanju takvo što učiniti, iako, kaže, par se često javno svađao i tukao, a majka bi u bijesu znala i izudarati svoju djevojčicu na ulici. Pa dobro, kaj ste vi svi susjedi radili? Gledali ste kako mama na cesti prebija svoju djecu, šora se s mužem i kaj nas briga, nije naše. I onda smo svi išokirani.
Ovo je tek jedan u moru događaja o kojima svakodnevno čitamo i slušamo. Ne samo da je država mlaka, da su zakoni takvi da je zaštita najugroženijih i najslabijih tek mrtvo slovo na papiru, već smo i sami takvi. Brdo je takvih slučajeva kad okrenemo glavu na drugu stranu i pravimo se da nemamo ništa s tim. Ja mislim da je dužnost svake osobe pokušati zaštititi drugu osobu koja to nije kadra sama učiniti.
Nedavno me jedan moj kolega, iako je tema bila sasvim deseta, podsjetio na izjavu koja se pripisuje britanskom filozofu Edmundu Burkeu - 'jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla jest da dobri ljudi ne učine ništa'. I to je sasvim dovoljno za katastrofu. Da ne učinimo ništa. Da nas baš briga. Jer nije moje. Tuđe je. Nemam ništa s tim.
Nemoj bit ta osoba.
Nedavno me sablaznio, rastužio i razbjesnio članak u novinama o djevojčici od dvije i pol godine, žrtvi seksualnog zlostavljanja svoga očuha, a za čiju se majku jednako tako tvrdi da je zlostavljačica. Uz to što ta dva monstruma imaju djecu, ono što me još dodatno uzrujalo jest apsolutno apatična okolina. Tako 'išokirani' susjed kaže da ne može vjerovati da bi njih dvoje bilo u stanju takvo što učiniti, iako, kaže, par se često javno svađao i tukao, a majka bi u bijesu znala i izudarati svoju djevojčicu na ulici. Pa dobro, kaj ste vi svi susjedi radili? Gledali ste kako mama na cesti prebija svoju djecu, šora se s mužem i kaj nas briga, nije naše. I onda smo svi išokirani.
Ovo je tek jedan u moru događaja o kojima svakodnevno čitamo i slušamo. Ne samo da je država mlaka, da su zakoni takvi da je zaštita najugroženijih i najslabijih tek mrtvo slovo na papiru, već smo i sami takvi. Brdo je takvih slučajeva kad okrenemo glavu na drugu stranu i pravimo se da nemamo ništa s tim. Ja mislim da je dužnost svake osobe pokušati zaštititi drugu osobu koja to nije kadra sama učiniti.
Nedavno me jedan moj kolega, iako je tema bila sasvim deseta, podsjetio na izjavu koja se pripisuje britanskom filozofu Edmundu Burkeu - 'jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla jest da dobri ljudi ne učine ništa'. I to je sasvim dovoljno za katastrofu. Da ne učinimo ništa. Da nas baš briga. Jer nije moje. Tuđe je. Nemam ništa s tim.
Nemoj bit ta osoba.
RSS Feed
